Vlatko Cvrtila (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)

Komentar V. Cvrtile: Pogrešne pretpostavke i polarizirajuće rasprave

Piše: prof. Vlatko Cvrtila, stručnjak za geopolitiku

U pripremama obilježavanja dvadesete obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“ kojom je oslobođena skoro petina hrvatskog teritorija 1995. godine, dominirale su rasprave o tome na koji način treba obilježiti taj događaj. Hrvatska je vlada izašla s idejom o proslavi u Zagrebu, što je naišlo na otpor braniteljske populacije, kao i najjače oporbene političke stranke, ali i predsjednice. Najčešći komentari su bili kako Zoran Milanović ne želi obilježavanje u Kninu jer očekuje pretvaranje proslave u novi organizirani prosvjed protiv njegove vlade (sjetimo se Vukovara i rušenja državnog protokola), kao ni davanje prilike oporbenim strankama da „događanje naroda“ pripišu svojim političkim uspjesima. Proslava u Kninu dobila je novu dimenziju i potvrdu vladinih sumnji nakon što je objavljeno kako se „narodno“ obilježavanje „Oluje“ iz Čavoglava seli u Knin. Da se proslava održava po prošlogodišnjem ili ranijim državnim protokolima u Kninu, to bi se, vrlo vjerojatno i dogodilo. Ovogodišnji protokol je izmijenjen i zadržavanje vladinih ministara, kao i samog premijera u Kninu će biti vrlo kratko. Središnje mjesto „njihovog“ obilježavanja „Oluje“ će biti vojni mimohod dan ranije u Zagrebu. Predsjednica, oporbene stranke, branitelji i „narod“ svojom proslavom smatrat će onu u Kninu. Oba „projekta“ polaze od pretpostavke da je vojno-redarstvena operacija „Oluja“ najznačajniji događaj naše recentne povijesti.

Dvije proslave na dva različita mjesta posljedica su neslaganja političkih aktera oko načina obilježavanja dvadesete obljetnice i kompromisa koji je postignut nakon tihe diplomacije nekih bivših vojnih zapovjednika u „Oluji“ koji su smatrali kako ne bi trebalo stvarati sporove oko takvih pitanja. I nakon postignutog kompromisa (dva događaja), politički akteri činili su sve kako bi „svoj“ događaj prikazali kao onaj pravi, što je vjerojatno i posljedica neformalnog početka predizborne kampanje za parlamentarne izbore. Primjerice, vladin projekt vojnog mimohoda trebali su pohoditi i saveznički vojnici, što je i bilo najavljeno, da bi nakon toga doživjeli nešto što sigurno nisu očekivali na ovakav način – diplomatske odbijenice koje su bile motivirane različitim razlozima, najmanje onim kojima se javno hvalila srpska diplomacija. Ali je ta ista diplomacija uspjela svojoj i dijelu međunarodne javnosti ponovno nametnuti temu „Oluje“ kao vojne operacije koja je završila odlaskom Srba iz Hrvatske, namjerno prešućujući sve ono što se događalo od 1991. godine u Hrvatskoj. To im dijelom i uspijeva svih ovih godina u najvećoj mjeri zato što se u Hrvatskoj jako fokusiramo na samu „Oluju“, a manje na ukupni Domovinski rat i druge pobjedničke operacije. Pri tome tu vojno-redarstvenu operaciju, promatramo ključnom, zanemarujući pri tome kako je ona bila samo jedna od brojnih operacija koje su izvedene kako bi ova završna bila uspješna. Razumljiva jest emotivna vezanost uz Knin, njegovo oslobađanje i postavljanje hrvatskog barjaka na tvrđavi u Kninu, što je vjerojatno jedna od najčešće prikazivanih slika iz Domovinskog rata. Međutim, Domovinski rat i sve što je učinjeno na stjecanju potpune suverenosti Republike Hrvatske puno je šire i veće od samoga Knina. Domovinski rat nije završio postavljanjem hrvatskog barjaka u Kninu jer u tom trenutku su još dijelovi hrvatskog teritorija u istočnoj Slavoniji bili izvan hrvatske kontrole.

Dakle, svih ovih godina stvorili smo pretpostavku o „Oluji“ kao najvažnijem događaju Domovinskog rata, zanemarujući pri tome druge operacije. Hrvatskoj i široj javnosti najpoznatije su operacije „Bljesak“ (oslobađanje zapadne Slavonije) i „Oluja“, a znatno manje vojne operacije „Zima 94“ kojom je smanjen pritisak srpskih snaga na prostor Bihaća koji se nalazio u okruženju, te kojom su ostvareni bitni strateški pomaci na Dinari i Livanjskom polju, „Skok-1“ i „Skok-2“  koje su provedene u travnju i lipnju 1995. godine na području Bosne i Hercegovine i kojima se ovladalo širim prostorom Livanjskog polja, kao i ostvarila kontrola nad dijelom Glamočkog polja i ceste Glamoč-Bosansko Grahovo. U tom području nastavljena su vojna djelovanja operacijom „Ljeto 95“ kojom su ostvareni bitni strateški pomaci i za samu operaciju „Oluja“. U toj je operaciji oslobođeno Bosansko Grahovo i Glamoč, odbijen srpski protuudar, čime su snage tzv. Srpske krajine u sjevernoj Dalmaciji stavljene u nepovoljni operativni položaj sa samo dva moguća pravca izlaska iz poluokruženja. Uspjesi vojno-redarstvene operacije „Oluja“ mogu se u velikoj mjeri pripisati ranijim operativnim uspjesima kojima su neprijateljske snage dovedene u nepovoljni položaj i koja nisu imale operativnog prostora ni snaga za održavanje obrambenih linija, te koje su u pokretu povlačenja u potpunosti izgubile bilo kakvu mogućnost napadnog ili obrambenog djelovanja. Treba također naglasiti kako su se hrvatske snage u nekoliko navrata zaustavile u napredovanju da bi ostavile mogućnost izvlačenja protivnicima prema prostoru Bosne i Hercegovine. Osim vojnih djelovanja na prostoru Hrvatske, nastavljena su i djelovanja na području Bosne i Hercegovine s ciljem oslobađanja pritiska na Bihaćku krajinu i onemogućavanja operativne konsolidacije i protuudara srpskih snaga iz pravca Banja Luke.

Ako uzmemo u obzir sve vojne operacije na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1994. i 1995. godine, koje su, u konačnici, onemogućile djelovanje srpskih snaga na teritoriju Hrvatske, ali i zapadne Bosne i Hercegovine, te činjenicu kako se nakon tih operacija nisu vodile velike bitke i značajni vojni pomaci na prostoru Bosne i Hercegovine, možemo slobodno zaključiti kako su bile presudne i za zaustavljanje rata na području susjedne nam države. Ravnoteža snaga koja je uspostavljena hrvatskim vojnim operacijama u obje države, temeljem sporazuma Tuđman-Izetbegović, te operativnim djelovanjem snaga Armije BiH, omogućila je početak pregovora u Daytonu i potpisivanje mirovnog sporazuma u Parizu krajem 1995. I ne samo to – hrvatska vojna djelovanja na i iz hrvatskog teritorija, kao i na prostoru susjedne države Bosne i Hercegovine, omogućile su slamanje projekta Velike Srbije koji je bio vodeći geopolitički koncept kojim je Milošević nastojao proširiti teritorij Srbije u trenutku raspada socijalističke Jugoslavije.

Čini se kako se jakim fokusiranjem na Knin i samu vojno-redarstvenu operaciju „Oluje“, što dakako ima svoja opravdanja i konkretne razloge, ipak odmičemo od stvarne i puno šire pobjede koja se ne ogleda samo u slamanju i vojnim uspjesima protiv tzv. Republike Srpske Krajine na hrvatskom teritoriju, već i u činjenici da je slomljena ideja i projekt „Velike Srbije“, jednako u Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini. I to vrlo često zaboravljamo i zanemarujemo, čime, na određeni način nesvjesno, umanjujemo strateški uspjeh hrvatskog vojnog i političkog djelovanja. Danas svima mora biti jasno da su opisanim vojnim operacijama, od kojih je „Oluja“ jedna i najveća, spriječeni zločini koji su mogli biti počinjeni na prostoru Bihaćke krajine jer je ona deblokirana upravo serijom vojno-operativnog djelovanja hrvatskih postrojbi s obje strane granice. Podsjetimo, genocid u Srebrenici počinjen je manje od mjesec dana ranije. Ukupna hrvatska vojno-operativna djelovanja pridonijela su stvaranju pretpostavki za prekid ratovanja i uspostavu mira i na prostoru Bosne i Hercegovine.

I umjesto da govorimo o ukupnim vojno-političkim uspjesima Republike Hrvatske, u koje uključujem vojne operacije, ali i mirnu reintegraciju istočne Slavonije, stalnim politiziranjem neki pitanja iz Domovinskog rata i posebno vojno-redarstvene operacije „Oluja“, odnosno načina i mjesta njezina obilježavanja (posebno ove godine), sami sebi ograničavamo prostor za raspravu o širem kontekstu raspada socijalističke Jugoslavije, pokušaju realizacije srpskog geopolitičkog projekta „Velike Srbije“ i ulozi Republike Hrvatske u stvaranju vojno-strateških i političkih pretpostavki za zaustavljanje sukoba i gradnju mira. No, ne treba imati iluzija da će slijedeće godine biti drugačije bez obzira tko će vladati Hrvatskom. Čini se da, kao društvo, imamo nevjerojatni dar za rasprave, ali vrlo često o krivim pitanjima što u konačnici dovodi do kontinuiranog polariziranja. Domovinski rat treba gledati izvan i puno šire od same „Oluje“, pa će vjerojatno mnoge rasprave biti sadržajno i emotivno drugačije, duboko vjerujem i manje polarizirajuće.